Irena Sladoje

-b. in 1976 in Fojnica, Bosnia and Herzegovina. She graduated from the Academy of Fine Arts in Sarajevo in 2003 and enrolled in postgraduate studies in painting at the same academy that same year. For some time, she worked as a creator of puppets, puppet theater and studio scenography for FTV, as well as a set designer for a feature film. The most significant experience in her artistic development came from working as an art therapist in an institution for individuals with mental disabilities and psychiatric illnesses. She was awarded the “Zvono” Prize in 2009. She has participated in several residency programs and exhibited both nationally and internationally. She currently lives and works in Germany.

The formal education I received at the Academy felt insufficient—both for pursuing an artistic practice and for securing a livelihood. Questions hung in the air, creating a pervasive sense of meaninglessness, making even the search for meaning itself seem futile. This lack of choice led me through various work experiences, some of which intersected with the creative field, while others pushed me further away from my formal training as a painter.

Modern life distanced me from my original choice—even making it seem absurd—while at the same time, it drew me toward something I would only later recognize as significant. Working as an art therapist opened up an entirely new direction for me, revealing possibilities I had never considered. Suddenly, everything made sense. For me, this marked the beginning of a completely different approach to art. A vast space for thought and exploration unfolded before me, pulling me into a new world of artistic expression, liberated from formal constraints and a newly discovered artistic language freed from convention. It was during this period that I created the work “Pain” (Bol)—my debut on Bosnia and Herzegovina’s contemporary art scene—which earned me the Zvono Award. At the time, this was the only contemporary art award for young artists in Bosnia and Herzegovina, organized by SCCA in Sarajevo. 

Suddenly, I discovered a boundless space for artistic engagement—a space free from rigid formal structures and aesthetic norms as primary concerns. This was a space worthy of artistic inquiry—a space of challenges.

 As an artist, I position myself simultaneously as a participant and observer, guilty and accused, patient and healer, corrective force and the one being corrected. Drawing from personal experience, I address themes that I situate within a broader social context. By adopting both an active role and a meta-position, I feel I am on solid ground.

My work starts from a specific social and psychological position, using individual stories to open up universal metaphors about the human condition. I seek to share my artistic space, longing for collaborative work that merges my position with that of others. Through this approach, I explore the universality and inevitability of pain as an intrinsic part of life (“Pain”), human needs and value systems, beliefs, and convictions (“Mila”, video work), and a critical commentary on omnipresent consumerism, the consequence of capitalism that affects us all (“Catch the Void”, interactive 3D-printed work)

My analysis spans from the individual to society, linking the disturbing and the humorous while investigating emotions in a medically inspired manner—through the act of performing surgical operations and stitching paper wounds (“Paper Can Take Anything”, video work).1 My intention is not to oppose extremes but to artistically reflect on selected and distilled objectives, thereby creating my own artistic signature. My work is not confined to a single socially conditioned position or a single social framework. My artistic perspective is directed toward any social distortion (anomaly) and, as such, it remains unrestricted. The sole purpose of my engagement in art is to open new spaces and perspectives, to pose questions rather than provide definitive answers, and to exist in fluidity rather than static finality. My interest in art is critical—a reflection of social reality. It behaves like a convex traffic mirror, revealing blind spots in our collective vision. One could say that my artistic practice is a continuous search for truths. In my creative process, the idea takes precedence over form.

Form, in turn, becomes a servant of the idea, a carefully chosen vehicle that allows the concept to fully manifest.

For me, art is a platform for analytical reflection, one that I strive to cultivate both in life and in art. I consider artistic practice a profound social responsibility—one to which I return only when I have something to say. I strive for my art to be uncompromising—art that exists for its own sake, independent of the market and curatorial trends, which themselves deserve to be scrutinized through the artistic lens. Even as they are necessary for sustaining an independent art scene, these systems must remain open to critique.

The text was written in consultancy with Adna Muslija (2024).

1Irena Sladoje, Paper Can Take Anything, video still, 7'10", 2010.

-r. 1976. godine u Fojnici, Bosna i Hercegovina. Diplomirala na Akademiji likovnih u umjetnosti u Sarajevu 2003. Iste godine upisuje postdiplomske studije na ALU u Sarajevu, Odsijek slikarstvo. Neko vrijeme se bavi autorskim radom kao kreatorica lutaka, lutkarske i studijske scenografije na FTV, kao i scenografiju na jednom igranom filmu. Najbitnije iskustvo za njen umjetnički razvoj je ono stečeno radom u ustanovi za mentalno hendikepirana i psihijatrijski oboljela lica u svojstvu umjetničke terapeutice. Dobitnica je nagrade „Zvono“ za 2009. godinu. Boravila je na više rezidencijalnih programa i izlagala u zemlji i inostranstvu. Trenutno živi i radi u Njemačkoj.

Formalno obrazovanje stečeno na Akademiji, činilo se nedostatnim za bavljenje umjetničkom praksom i istovremeno sticanje egzistencijalne osnove za život. Pitanja su visila u zraku i stvarala sveprisutni osjećaj besmisla, čineći i samo traganje za smislom besmislenim. Upravo taj nedostatak izbora vodio me putem sticanja različitih radnih iskustava koja su me, ma koliko se u određenim tačkama naslanjala na kreativno polje, istovremeno odmicala od stečenog zvanja slikarke. Jednostavno, savremeni život me udaljavao od nekadašnjeg izbora (činio ga je čak smiješnim) i istovremeno približavao nečemu čega ću tek kasnije postati svjesna. Radno iskustvo umjetničke terapeutice me odvodi u jednom pravcu, pravcu  koji mi otkriva potpuno nove mogućnosti. Odjednom sve dobija smisao. Za mene je to početak potpuno drugačijeg interesa za umjetnost. Preda mnom se otvorio čitav jedan prostor za promišljanje, uvlačeći me tako u sopstveni svijet umjetničkog djelovanja i novootkrivenog, formalno oslobođenog, umjetničkog jezika. U tom periodu nastaje rad „Bol“ sa kojim debitujem na bh savremenoj umjetničkoj sceni i dobijam nagradu „Zvono“. Nagradu za mlade umjetnike u polju savremene umjetnosti, koju je tada  već nekoliko godina organizovao SCCA u Sarajevu, kao jedinu nagradu tog tipa na prostoru BiH. 

Odjednom, otkrivam beskrajan prostor za umjetničko djelovanje. Prostor oslobođen formalnih okvira, estetskih normi kao primarnih, prostor dostojan umjetničkog djelovanja, prostor izazova. Kao umjetnica nastojim se pozicionirati istovremeno kao sudionik i kao posmatrač, krivac i okrivljenik, učesnik i saučesnik, bolesnik i iscjelitelj, korektiv i korigovani… Polazeći od vlastitog iskustva obrađujem određene teme koje stavljam u širi društveni kontekst. Pozicionirajući se kao neko ko aktivno sudjeluje i istovremeno zauzima meta poziciju, osjećam da sam na čvrstom tlu. 

U svom radu polazim od specifične društvene i psihološke pozicije u kojoj kroz individualnu priču otvaram univerzalne metafore o ”stanju ljudskog bića”. Nastojim da dijelim/nudim svoj umjetnički prostor žudeći za timskim radom, ujedinjujući tako svoje pozicije sa drugima kako bih izrazila svoje mišljenje o univerzalnosti/neizbježnosti bola kao sastavnog djela života (rad “Bol”) ili radi propitivanja ljudskih potreba i sistema vrijednosti, vjerovanja/uvjerenja (video Mila) ili pak kritičkog komentara na sveprisutni konzumerizam kao posljedicu kapitalializma čije smo svi, više ili manje, žrtve (interaktivni rad, 3D print “Uhvati prazninu”). Moje analize, od pojedinca do društva, povezuju uznemirujuće i duhovite ekstremitete i istražuju emocije na medicinski način, izvođenjem operacija i stavljanjem šavovana na papiru (video rad „Papir trpi svašta“).1 Moja namjera nije da suprostavim ekstremitete već da na umjetnički način odražavam odabrane i reducirane ciljeve, stvarajući tako sopstveni rukopis.

Predmet mog umjetničkog djelovanja nije određen ni ograničen jednom društveno uslovljenom pozicijom niti je usmjeren na jedan društveni okvir. Moj umjetnički pogled je usmjeren na bilo koje društveno iskrivljenje (anomaliju) i kao takav je oslobođen. Jedina svrha mog bavljenja umjetnošću je otvaranje novih prostora i drugačijih uglova, postavljanje pitanja, ne nudeći nužno odgovor već nastojanje egzistiranja u fluidnosti, nudeći kretanje umjesto statičnosti. Moj interes za umjetnost je onaj koji pokušava kritički da odražava društvenu stvarnost, ponašajući se poput konveksnog ogledala u saobraćaju kojem je svrha da otkrije slijepi ugao. Moglo bi se reći, da sam svojom umjetnošću  stalno u potrazi za istinama. Ideja je u procesu realizacije primarna i prevazilazi formu. Forma tako postaje u službi ideje kao najbolji mogući izbor u čijim bi okvirima ideja optimalno zaživjela. Umjetnost je za mene poligon za analitičko promišljanje koje nastojim da njegujem u životu i umjetnosti. Umjetničku praksu smatram velikom društvenom odgovornosti kojoj se uvijek i iznova vraćam samo i isključivo kada imam šta da kažem. Nastojim da moja umjetnost bude beskompromisna umjetnost, umjetnost koja egzistira sama po sebi, neovisno od tržišta i kustoskih praksi koje su takođe podložne lupi umjetničkog oka, čak i  kao neophodnost u svrhu ostvarivanja nezavisne umjetničke scene.

Tekst je napisan u konsultaciji s Adnom Muslija (2024).

1Irena Sladoje, Papir trpi svašta, video still, 7'10", 2010.