Nada Marović Stanić

— born in 1931 in Luštica, Herceg Novi, she began her artistic education at the Art School in Cetinje in 1947 and graduated in 1957 from the School of Applied Arts in Herceg Novi, specializing in sculpture, where she later worked briefly as a teaching assistant. A member of the Association of Fine Artists of Montenegro from 1959, she exhibited regularly at its shows. Her first solo exhibition was held in 1962 at the Sponza Palace in Dubrovnik, followed by others in 1997 at the Reconciliation Hall on the Island of Our Lady of the Rocks in Perast and in 1998 at the Park Hall in Herceg Novi. She received the Montenegrin Art Salon “13 November” Award in 1969 and the Herceg Novi Winter Salon Award in 1976 and 1983. She passed away in Herceg Novi in 2012.

Nada Marović-Stanić, the first, and for a long time, the only, sculptress in Montenegro, developed a distinct and singular artistic poetics that positions her as one of the most significant older-generation artists in Montenegrin art. Though her oeuvre is not extensive, it represents an indispensable segment in the study of modernist sculpture in Montenegro. Despite its undeniable value, her work remains under-researched and under-recognized in Montenegrin art history, a fate shared by nearly all women artists of her time. She rarely exhibited, and her works, beyond collective shows, remained inaccessible to the broader public for decades, complicating their timely and consistent historicization.

Her artistic career began in the early 1960s, when the local milieu was resistant to the idea of women practicing sculpture—a discipline then considered almost exclusively a “male domain.” In this context, Nada was not only Montenegro’s first sculptress but also a long-isolated protagonist of this medium. As academic Tonko Maroević¹ noted, “In an epic environment, she was lyrical.” She primarily worked in stone, (patinated) plaster, and sandstone (siga), materials that lent her sculptures a distinctive morphology and softness, recognizable across her work. Thematically, human and animal figures dominate, while portraiture is rare (known exception is Portrait of Ivo Andrić1A1B). She avoided monumental sculpture, likely due to the era’s societal constraints on women in this field.

Her human figures often depict women, embracing couples, and mothers with children2345.
Over time, her treatment of form evolved—from “extracting” shapes from stone blocks to subtle plaster modeling and patination, and finally to reduced incisions and relief-like suggestions in sandstone67. As she stated in an interview, even when working in plaster, she “thought in stone,” her preferred material.

Her sculptures carry an archaic quality, some seeming inspired by ancient civilizations, striving for archetypal, primal expression.”My sculptural forms are archaic. I feel as if I lifted them from nature. Look how surrounded we are by stone—this is Montenegro.”

They evoke the archaic spirit and Mediterranean creative currents. Her reduced, often merely hinted forms are remarkably suggestive, exuding both sturdiness and subtle grace8. Animal figures range from the stable, almost massive relief of Elephant9 to the melodic, elongated curves of cats10. Her works function as visual metaphors, avoiding narrative or descriptiveness. Closer to signs than representations, they accumulate into a typology emphasizing love, motherhood, friendship, devotion, and spirituality—cornerstones of her practice.

Marović-Stanić’s work uniquely intertwines tradition and modernist expression, merging archetypal forms with modernist tendencies. She admired Constantin Brâncuși’s engagement with the archaic and mythic through reduction, a pursuit she shared. Though aware of 20th-century avant-garde and modernist sculpture, her voice remains authentic—a synthesis of the ancient, modern, and local environment she cherished lifelong.

Though excluded from mainstream artistic currents to the extent her work deserved, Nada Marović-Stanić’s legacy remains an essential segment of Montenegro’s cultural heritage.

Materials were collected and edited by Ana Ivanović (2025).

1ATonko Maroević, Montenegrin art historian and academic.Radio DUX, 3. 1. 2018, http://www.radiodux.me/vijesti/kultura/akademik-tonko-maroevic-o-kiparstvu-nade-marovic-stanic (accessed 20.02.2025)

1B Image: Nada Marović Stanić, Portrait of Ivo Andrić, sandstone. Courtesy of Tomislav Stanić.

2Image: Nada Marović Stanić, Nude, plaster. Courtesy of Tomislav Stanić.

3Image: Nada Marović Stanić, A Girl with the Amphora, stone. Courtesy of Tomislav Stanić.

4Image: Nada Marović Stanić, Lovers, plaster. Courtesy of Tomislav Stanić.

5	Artist’s statement on materiality and Montenegrin landscape.
Image: Nada Marović Stanić, Boyfriend and Girlfriend, stone. Courtesy of Tomislav Stanić.

6ACumulative typology": Academic Tonko Marović on sculptures of Nada Marović-Stanić Radio DUX, 3. 1. 2018, http://www.radiodux.me/vijesti/kultura/akademik-tonko-maroevic-o-kiparstvu-nade-marovic-stanic (accessed 20.02.2025).

6BImage: Nada Marović Stanić, Girl and the Cittern, 1980, sandstone. Courtesy of Tomislav Stanić.

7Image: Nada Marović Stanić, A Hug, sandstone. Courtesy of Tomislav Stanić.[/desc

[desc number="8" lang="eng" img="https://secondaryarchive.org/wp-content/uploads/2025/03/8-Nada-Marovic-Stanic-A-Window-plaster.jpg"]Image: Nada Marović Stanić, A Window, plaster. Courtesy of Tomislav Stanić.

9Image: Nada Marović Stanić, An Elephant, stone. Courtesy of Tomislav Stanić.

10Image: Nada Marović Stanić, The Cats, stone. Courtesy of Tomislav Stanić.

11Image: Nada Marović Stanić, The Sitting Nude, patinated plaster. Courtesy of Tomislav Stanić.

12Image: Nada Marović Stanić, Composition, sandstone. Courtesy of Tomislav Stanić.

13Image: Nada Marović Stanić, Young Girl with a Fawn, plaster, h 120cm. Courtesy of Duško Miljanić PI Museums and Galleries of Podgorica

Rođena je 1931. na Luštici, Herceg Novi. Likovno obrazovanje započela je na Umjetničkoj školi na Cetinju 1947, a potom završila 1957. u Školi za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom, na odsjeku vajarstva, gdje je jedno vrijeme radila i kao asistentkinja u nastavi. Bila je članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1959, na čijim izložbama je gotovo redovno izlagala. Prvu samostalnu izložbu imala je 1962. u Palati Sponza u Dubrovniku, a zatim ostale dvije samostalne izložbe 1997. u Pomirbenoj dvorani na ostrvu Gospa od Škrpjela u Perastu, 1998. u dvorani „Park“ u Herceg Novom. Dobitnica je nagrade Crnogorskog likovnog salona „13. novembar“ 1969, kao i Hercegnovskog zimskog salona 1976. i 1983. Umrla je u Herceg Novom 2012. godine.

Nada Marović-Stanić, prva i tokom dužeg vremenskog perioda jedina skulptorka u Crnoj Gori, izgradila je specifičnu i osobenu umjetničku poetiku, koja je čini jednom od najznačajnijih autorki starije generacije na crnogorskoj likovnoj sceni. Iako njen opus nije obiman, u kvalitativnom smislu predstavlja nezaobilazan segment u proučavanju modernističke skulpture u Crnoj Gori. Uprkos nesumnjivoj vrijednosti, njeno stvaralaštvo nije dovoljno istraženo niti je zauzelo zasluženo mjesto u istoriji crnogorske umjetnosti, što je okolnost zajednička gotovo svim autorkama. Rijetko je izlagala, a njena djela su, osim na kolektivnim izložbama, decenijama ostala van domašaja šire javnosti, što je dodatno otežalo njihovu pravovremenu i dosljednu istorizaciju.

Početak njenog umjetničkog rada datira iz ranih šezdsetih godina prošlog vijeka, u vrijeme zatvorenosti ovdašnje sredine za samu ideju da se žena bavi vajarstvom, disciplinom koja se tada smatrala gotovo isključivo „muškim domenom”. U tom kontekstu, Nada ne samo da je bila prva skulptorka u Crnoj Gori, već i dugo usamljena protagonistkinja ovog izraza. U epskoj sredini, ona je bila lirska, kako je lijepo primijetio akademik Tonko Maroević.

Od materijala, najčešće je koristila kamen, (patinirani) gips, i pješčanik (sigu). Ovaj izbor dao je njenim skulpturama specifičnu morfologiju i mekotu, prepoznatljivu u gotovo svim njenim djelima. Motivski, preovladavaju ljudske i životinjske figure, dok se portretnom skulpturom rijetko bavila (izuzetak je „Portret Ive Andrića” 1A1B). Spomeničkoj skulpturi nije se posvetila, vjerovatno zbog tadašnjeg društvenog konteksta, koji nije pružao veliki prostor za angažman žena u ovoj oblasti.

Kada je riječ o ljudskim figurama, najčešći motivi su žene, parovi u zagrljaju, majke sa djecom 2, 3,4,5. Tokom vremena mogu se uočiti određene faze ili promjene u načinu tretmana figure – od „vađenja” forme iz bloka kamena, preko suptilnog modelovanja u gipsu i patiniranja, do, praktično, svedenog urezivanja i reljefnih sugestija formi u radu sa sigom 6,7. Međutim, kako je sama umjetnica navela u jednom intervjuu, i kada je radila u gipsu, razmišljala je u kamenu, kao materijalu koji je bio njen prvi, a čini se i omiljeni izbor.

Njene skulpture imaju arhaični karakter, neke izgledaju kao da su inspirisane umjetnošću drevnih civilizacija, teže arhetipskom, prvotnom izrazu.

Forme moje skulpture su arhaične. Imam osjećaj ako da sam ih digla iz prirode. Vidite koliko smo okruženi kamenom – to je Crna Gora.

U njima se može osjetiti nešto i od arhajskog duha, kao i preplitanje kreativnih struja mediteranskog basena. Njene skulpture su redukovanih formi, katkada samo nagovještene, ali izuzetno sugestivne. One imaju određenu stamenost i gotovo nepokolebljivost u posturi i u pogledu koji se naslućuje 8, a istovremeno odišu suptilnošću i gracioznošću.

Slične varijacije u tretmanu vidljive su i u figurama životinja – od stabilne, u izvjesnoj mjeri masivne, reljefne figure „Slona” 9, do gotovo melodičnih prikaza mačaka 10, izduženih, nježnih oblih formi. Njene skulpture mogu se donekle posmatrati kao vizuelne metafore, jer ona ne teži narativnosti niti deskriptivnosti. Njeni radovi su bliži znaku nego reprezentaciji, čime postiže neku vrstu kumulativne tipologije, i time naglasak stavlja na teme ljubavi, majčinstva, prijateljstva, privrženosti, duhovnosti, koje su, ujedno, i uporišne tačke njenog cjelokupnog djela.

Nadino stvaralaštvo predstavlja jedinstveno preplitanje tradicije i savremenog umjetničkog izraza, povezujući arhetipske forme sa modernističkim tendencijama. Poseban odnos umjetnica je imala prema djelu Konstantina Brankuzija [Constantin Brâncuşi], i njegovom poniranju u arhajsko, mitsko, kroz svedene forme, čemu je i sama težila. Međutim, iako je poznavala avangardnu i modernu skulpturu 20. vijeka, njen izraz ostaje autentičan kao sinteza drevnog, modernog i inspircije lokalnim okruženjem kojem je bila privržena do kraja života.

Iako nije bila dio zvaničnih umjetničkih tokova u mjeri u kojoj je to zaslužila, djelo Nade Marović-Stanić ostaje neizostavan segment kulturnog naslijeđa Crne Gore.

1ATonko Maroević, Montenegrin art historian and academic.Radio DUX, 3. 1. 2018, http://www.radiodux.me/vijesti/kultura/akademik-tonko-maroevic-o-kiparstvu-nade-marovic-stanic (accessed 20.02.2025) 

1BFoto: Nada Marović Stanić, Portret Ive Andrića, siga, nepoznate dimenzije. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

2Foto: Nada Marović Stanić, Akt, gips. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

3Foto: Nada Marović Stanić, Djevojka sa amforom, kamen. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

4Foto: Nada Marović Stanić, Ljubavnici, gips. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

5AIzjava umjetnice o materijalnosti i crnogorskom krajoliku.

5BFoto: Nada Marović Stanić, Momak i djevojka, kamen. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

6A"Kumulativna tipologija": Akademik Tonko Marović o skulpturama Nade Marović-Stanić. Radio DUX, 3. 1. 2018, http://www.radiodux.me/vijesti/kultura/akademik-tonko-maroevic-o-kiparstvu-nade-marovic-stanic (pristupljeno 20.02.2025).

6BFoto: Nada Marović Stanić, Djevojka sa citrom, 1980, pješčanik. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

7Foto: Nada Marović Stanić, Zagrljaj, pješčanik. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

8Foto: Nada Marović Stanić, Prozor, gips. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

9Foto: Nada Marović Stanić, Slon, kamen. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

10Foto: Nada Marović Stanić, Mačke, kamen. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

11Foto: Nada Marović Stanić, Sjedeći akt, patinirani gips. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

12Foto: Nada Marović Stanić, Kompozicija, pješčanik. Ustupljeno ljubaznošću Tomislava Stanića.

13Foto: Nada Marović Stanić, Mlada djevojka sa lančetinom, gips, visina 120 cm. Ustupljeno ljubaznošću Duška Miljanića, PI Muzeji i galerije Podgorice