Adrijana Gvozdenović
— born in 1986 in Titograd, she completed her undergraduate studies in printmaking at the Faculty of Fine Arts in Cetinje (2010), followed by postgraduate studies in Brussels (Master in Arts – Luca – University College for Sciences & Arts, 2014) and Antwerp (Advanced Master’s in Art and Design Research – St. Lucas, 2015). From 2017 to 2020, she was a researcher at a.pass (advanced performance and scenography studies in Brussels) and the Royal Academy of Fine Arts in Antwerp, working on the project Archiving Artistic Anxieties, which researches artists’ motivations and ways of resisting (self-)imposed structures in art.
Through her artistic work, she develops rational approaches to question fixed notions of identity and subjectivity, presenting them in their complexity and contradiction. She views art as an expanded field of action and a mode of knowledge production. Using feminist methodologies, she creates hybrid exhibition formats that often involve gatherings and (self-)education.
Her work has been presented at nGbK (Berlin), Kaaistudios (Brussels), tranzit (Bratislava), Whitechapel Gallery (London), ŠKUC Gallery (Ljubljana), SCHUNCK (Heerlen), Glasmoog (Cologne), GMK (Zagreb), CIAP (Hasselt), MuHKA (Antwerp), Kunstmuseum Liechtenstein (Vaduz), and the 54th October Salon (Belgrade). Her texts have been published in numerous books, journals, and publications such as Strange Attractors (Berlin Biennale), Archivoltage, The Artist Job Description, and others. She lives and works in Berlin.
My artistic practice mostly develops through long-term research frameworks that materialize in various formats. The starting point is often anecdotal—a matter of circumstance, or the gathering of discarded, everyday, or consumable materials. In relation to different starting points and referring to the structures I wish to examine, I currently employ three conceptual categories: Who is Adrian Lister?, Exhibiting Otherwise, and Archiving Artistic Anxieties. Adrian Lister emerged in 2013 as a (mistranslated) version of my name via Google Translate. This coincided with my move to Belgium, where Adrian Lister became a tool for translating diverse contexts and conditions shaping my practice. What began as a mere anecdote evolved into a serious inquiry into the instability of identity, language, and artistic practice. This project reflects my interest in migration, where artistic activity becomes a space to question and recontextualize social and cultural roles, as well as modes of work. Who is Adrian Lister?1 materializes through writing, speech performances, installations, workshops, collective readings, and self-published publications.2
My continued education in Belgium coincided with my involvement in technical teams producing museum exhibitions. In response to the scale of production and the relationships forged within it, works like The Great Wall3 and The Stones That Were Almost Exhibited in a Museum45 emerged. Here, I grant artistic status to materials I was tasked with removing as a waste in my role as a technician. Seeking alternative modes of production within art institutions, I began exploring the field of artistic research as a potential counter to market-driven art production.
In late 2016, I started developing a concept of Exhibiting Otherwise, provoked by the (self-)imposed pressure of success in art and the recognition that certain practices are rendered powerless within dominant production models. From this anxious position, Exhibiting Otherwise reimagines the exhibition – visual art’s primary format – by questioning boundaries between making, mediation, and presentation. It proposes examining the porosity and elasticity of exhibition practice, highlighting habits, protocols, roles, administrative and financial concerns, and shifting toward the performative. The focus lies on the temporal aspect of exhibiting6, reconsidering the pre-opening period as a potential site for artistic action.
My solo exhibition Razstava (2017) at the Center for Contemporary Art of Montenegro reframed the Slovenian word razstava (exhibition) to evoke disassembly and separation. The exhibition, produced by my mother in collaboration with a local cake company, mirrored individual initiatives and the support networks of family and friends that underpin the cultural production in Montenegro, consequently showing the lack of institutional support for contemporary art in Montenegro.7
Shifts and disruptions within (self-)institutionalized structures entail instability, uncertainty, and doubt—what I term artistic anxieties.8 Anxiety, as a deeply personal unease, acts as a signal rather than a defined emotion. Though subjective, it points to shared incapacities within artistic labor. In his essay “Paranoid Reading and Reparative Reading, or You’re So Paranoid, You Probably Think This Essay Is About You,”9 Timothy Gould interprets Emily Dickinson’s poem “Hope is the thing with feathers”, comparing hope’s symptoms to post-traumatic stress disorder, with the crucial difference that hope’s absent cause lies in the future, not the past. Similarly, engaging with artistic anxieties became a form of hope for collective resistance. To explore these concepts, I repurposed take-away materials from exhibitions and art events I attended over the years. These ephemeral objects became references and catalysts for speech performances and publications, and they were developed collectively within the program of a.pass in Brussels.10
Performativity and relational approaches to exhibition practice became central. Text, always present in my work, now becomes the dominant way of working. I write texts meant to be read aloud in exhibition spaces, attempting to grasp and reflect feelings of dislocation and fragmentation in creation and thought. These texts address foreignness, alienation, and relationality, implying that the positions we occupy are never fully resolved or consensual.
This led to 7 Anxieties and the World11, an artistic publication—a deck of reading cards, which is from this perspective a pivotal work for my practice. As an object, performance, and research methodology, it creates conditions to negotiate the role of the artist within art institutions 12.
By foregrounding affective and emotional dimensions of knowledge production, I collaborate with peers to develop hybrid formats like Nail Art Affects Theory13 (performance/study group/manicure), Contingent Weirdness – Turn Your Research into Horror14(workshop/installation/performance), and Between Anxiety and Hope15(publishing/craft). Alongside readings on artistic anxieties, these formats create environments for collective learning and engagement with artistic processes through doubt, uncertainty, and fear.
During and post-pandemic, I developed projects addressing human-nature relations (Anthropomorphic Trouble16 https://gadi.me/anthropomorphic-trouble/, Water Made to Move17, Declaration from a Parallel Ecological State). A relational approach to art and experimental pedagogical methodologies position all relationships beyond art as sites of action. The landscape becomes a meeting ground where personal and collective histories and futures intertwine. This relationship is acknowledged as ‘trouble’ and examined through continuous shifts between intimacy and alienation, forging dynamic connections resistant to simplification. Emphasis lies on interdependence rather than confrontation, proposing fragile, unstable spaces as sites of both hope and critical engagement.
The idea of performativity and a relational approach to exhibition practice become central. Through writing, I attempt to understand and reflect the feeling of dislocation and fragmentation in creation and thought, suggesting that an artwork exists both in the state of contemplation and reflection. The texts reflect upon themes of foreignness, alienation, and relationality, implying that the position we occupy is never fully resolved or consensual.
1
www.whoisadrianlister.com
2„Wer ist Adrian Lister? Arbeitsraum/Ausstellung“, Gastarbeiter 2.0 – Arbeit means Rad, nGbK, Berlin, 2024. Courtesy of Bojan Stojčić.
3„The Great Wall“, detail, 2014 (deposited layers of paint, taken from the Museum wall) This wall surface was taken from the Museum wall by the artist, who was employed there as a technician in February 2014. From her work experience, she recalls: the first two layers of paint (golden and under the base layer of red) were applied for the exhibition of Michiel Coxcie; underneath there are two white layers (primer white and white) applied for the Ugo Rondinone exhibition; and under these, there is a blue layer, painted for a wall-drawing of Sol Lewitt.
4 "The stones that were almost exhibited in a museum", Montenegrin art salon „13th november“, National Museum of Montenegro, Cetinje, 2017. Courtesy of Jovan Milošević.
5 Collection of stones that were almost exhibited in a museum, 2015
6 Using the model of Aristotle’s Dramatic arc of a drama play, I made the illustration of Exhibition Drama. What is not visible to the audience is everything before the spectacle, before the climax in the scheme above. In the coordinate of Time, this is the longest period.
7 Rasztava, Center of Contemporary art of Montenegro, 2017. Courtesy of Ognjen Kračković.
8
www.archivingartisticanxieties.me
9
U: Touching Feeling. Affect, Pedagogy, Performativity, Eve Kosofsky Sedgwick. 2003
10 “Subtracted seduction“, a.pass end presentation, Hectolitre, 2019, Brussels. Courtesy of Steven Jouwersma.
11 „7 anxieties and the world“, GMK, Zagreb, 2109, as part of the program The Hub Between the iliac crest & the pubic bone, facilitated by Marko Gutić Mižimakov. Courtesy of Vijai Patchineelam.
12 “Reading from the deck becomes a research tool for the artist to build an archive of (artistic) anxieties. The cards display material remnants of others’ artworks, collected and reinterpreted through Gvozdenović’s personal relationship to them. In individual sessions, the artist ‘reads’ the deck for participants, framing this performative interaction as a conversation about anxieties tied to creative labor, authorship, and exhibition. This approach to gathering materials can be described as anarchival, deliberately evading classical archival methods through artistic research.”
13 “Nail Art Affects Theory“, facilitated together with Sara Manente, for Not in the Mood, a.pass, 2021
14 “Contingent Weirdness“ – facilitated with Sina Seifee, for ROT, kaaitheater, Brussels, 2024. Courtesy of Sepideh Farvardin.
15 Between Anxiety and Hope“ / „Između strepnje i nade“, publishing project in collaboration with Kristina Gvozdenović, since 2020. (www.betweenanxietyandhope.me). Courtesy of Jovan Milošević.
16 Anthropomorphic Trouble“, in collaboration with Goda Palekaitė, Whitechapel Gallery, 2022. Courtesy of Kat Perlak.
17 “Water made to Move”, stillframe from the video, in collaboration with Vijai Patchineelam, 2022. Courtesy of the artist and Vijai Patchineelam.
— rođena je 1986. u Titogradu. Završila osnovne umjetničke studije grafike na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju (2010), nastavila školovanje u Briselu (Master in Arts – Luca-University College for Sciences & Arts, 2014) i u Antverpenu (advanced Master’s in Art and Design Research – St. Lukas, 2015). Od 2017. do 2020. godine je bila saradnica u istraživačkom centru a.pass (napredne studije performansa i scenografije u Briselu) i na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antverpenu, sa projektom „Arhiviranje umjetničkih anksioznosti” koji se bavi motivacijom bavljenja umjetnošću i opiranju (samo)nametnutim strukturama djelovanja.
Kroz svoj umjetnički rad razvija relacione pristupe kojim se mogu preispitati postojeći fiksni pojmovi identiteta i subjektiviteta i predstaviti u svojoj kompleksnosti i kontradiktornosti. Umjetnički rad vidi kao prošireno polje djelovanja i način proizvodnje znanja. Koristeći se feminističkim metologijama, razvija hibridne formate u okviru izložbe koji često podrzumijevaju okupljanje i (samo)obrazovanje.
Njeni radovi predstavljeni su u nGbk (Berlin), kaaistudios (Brisel), tranzit (Bratislava), Whitechapel Gallery (London), Galerija ŠKUC (Ljubljana), SCHUNCK (Heerlen), Glasmoog (Köln), GMK (Zagreb), CIAP (Hasselt), MuHKA (Antwerp), Kunstmuseum Liechtenstein (Vaduz), i na 54. oktobarskom salonu (Beograd). Njeni tekstovi objavljeni su u brojnim knjigama i časopisima, kao i u publikacijama kao što su Strange Attractors (Berlinsko bijenale), Archivoltage i The Artist Job Description i mnogim drugim. Živi i radi u Berlinu.
Moja umjetnička praksa se većinom razvija kroz dugotrajne istraživačke cjeline koji se materijalizuju kroz različite formate. Početna tačka je često anekdotičnog karaktera, sticaj okolnosti ili sakupljanje odbačenih, svakodnevnih ili potrošnih materijala. U odnosu na različite polazišne tačke i upućujući na strukture koje želim ispitati, trenutno koristim tri konceptualne kategorije: Who is Adrian Lister?, Exhibiting Otherwise, and Archiving Artistic Anxieties.
Adrian Lister se pojavljuje 2013, kao (pogrešni) prevod mog imena u google translate prevodiocu. Ujedno, to je i godina kad se selim u Belgiju i Adrian Lister postaje sredstvo prevođenja različitih konteksta i uslova djelovanja u kojima nastaje moja umjetnička praksa. Ono što je prvobitno samo anegdota, se uzima kao ozbiljno polazište za istraživanje nestalnosti identiteta, jezika i umjetničke prakse. Ovaj projekat odražava moje interesovanje za iskustvo migracije, gdje umjetnička aktivnost postaje prostor za preispitivanje i rekontekstualizaciju društvenih i kulturnih uloga ali i načina rada. Who is Adrian Lister? se materijalizuje kroz pisanje, govorne performanse, instalacije, radionice, kolektivna čitanja i samoizdate publikacije.
Nastavak školovanja u Belgiji, obilježilo je i moje angažovanje u tehničkim timovima u produkciji muzejskih izložbi. U reakciji na obim proizvodnje i odnose koji se uspostavljaju u toj razmjeri, nastaju radovi: The great wall i The stones that were almost exhibited in a museum u kojima dajem status umjetničkog djela materijalima koje je kao tehničarka trebalo da odstranim kao otpad.
U potrazi za drugačijim produkcijama unutar umjetničkih institucija, počinjem da se interesujem za polje umjetničkog istraživanja (koje je tada izgledalo kao moguća alternativa tržišnoj proizvodnji umjetnosti).
Krajem 2016. godine, počinjem razvijati koncept Exhibiting Otherwise, koji je isprovociran (samo)nametnutim pritiskom uspjeha u umjetnosti, prepoznajući da su neki djelovi ili cijele umjetničke prakse nemoćne u okvirima dominatnih modela proizvodnje. Iz ove anksiozne pozicije, Exhibiting Otherwise traži način prilaska izložbi, kao vodećem formatu u vizuelnim umjetnostima, koji uspostavlja granice između procesa stvaranja, posredovanja i prezentacije. Exhibiting Otherwise predlaže ispitivanje poroznosti i elastičnosti izložbene prakse, ukazuje na navike, protokole, uloge, administrativna i finansijska pitanja i predlaže zaokret ka performativnom. Fokus je na vremenskom aspektu izlaganja, koji promišlja i period prije otvaranja izložbe kao potencijalno mjesto za umjetničko djelovanje.
Samostalnu izložbu pod nazivom “Rasztava” predstavila sam 2017. u Centru savremene umjetnosti CG (https://gadi.me/razstavaexposition/). Naziv izložbe je preuzet iz slovenačkog jezika u kojem riječ razstava označava izložbu, ali i asocijativno upućuje na rastavljanje i razdvajanje, čime se predlaže odnos – rastavljanje umjetničkog rada na uslove za nastanak djela umjesto njegovog ‘izlaganja’. Izložbu je producirala moja majka u saradnji sa lokalnom kompanijom za proizvodnju torti, preslikavajući mrežu familijarne i prijateljske podrške i inicijative pojedinca na kojoj počiva kulturna proizvodnja u državi i posljedično ukazujući na manjak institucionalne podrške razvijanju savremene umjetnosti u Crnoj Gori.
Zaokreti i perturbacije u ustanovljenim (samo)institucionalizovanim strukturama podrazumijevaju nestabilnosti, nesigurnosti i sumnje. Tu dovodim u vezu umjetničke anksioznosti. Anksioznost je veoma ličan osjećaj uznemirenosti, više kao signal nego kao spoznaja emocije. Iako subjektivan, ukazuje na određene nesposobnosti zajedničke za polje rada u umjetnosti. U bilješkama eseja “Paranoid Reading and Reparative Reading, or You’re so Paranoid, You Probably Think This Essay is About You” , Timothy Gould daje interpretaciju pjesme Emily Dickinson: Hope is the thing with feathers -/ That perches in the soul. On poredi osjećaj nade i osjećaj ozbiljne tjeskobe i sugeriše da su simptomi lebdeće nade prilično slični onima kod posttraumatskog stresnog poremećaja s tom razlikom da očito odsutni uzrok poremećaja leži u budućnosti, a ne u prošlosti.
Slično, bavljenje umjetničkim tjeskobama, za mene je predstavljalo neki oblik nade za mogući otpor koji se razrješava u kolektivnom.
Da bih podržala i promišljala dalje ove koncepte, koristila sam svoju kolekciju take-away materijala sa različitih izložbi i umjetničkih događaja koje sam posjećivala godinama unazad. Ovi efemerni objekti postaju reference i katalizatori za govorne performanse i publikacije, koje sam većinom razvila u kolektivnom okruženju programa apass-a iz Brisela.
Ideja performativnosti i relacioni pristup izložbenoj praksi postaju centralni. Tekst, koji je uvijek bio element u mom radu, sada postaje dominatni način rada. Pišem tekstove, često da se čitaju naglas u prostoru izložbe. Kroz pisanje pokušavam da shvatim i odrazim osjećaj dislokacije i fragmentiranosti u stvaranju i razmišljanju, sugerišući da umjetničko djelo postoji i u stanju i promišljanja i refleksije. Tekstovi se dotiču tema o stranosti, otuđenja i relacionalnosti, implicirajući da pozicija koju zauzimamo nikada nije u potpunosti riješena ili konsenzusna.
Tada nastaje 7 anxieties and the world (https://gadi.me/7-anxieties-and-the-world/) , umjetnička publikacija – špil za čitanje iz karata, koji iz ove perspektive označava okosnicu u mom radu. Ovim radom, koji je ujedno objekat, performans i metodologija istraživanja, uspjela sam da stvorim uslove za pregovaranje o ulozi umjetnice_ka u insitituciji umjetnosti.
„Čitanje iz špila karata pritom je za umjetnicu istraživački alat kojim gradi arhiv tjeskoba (umjetničkog) svijeta. Karte prikazuju materijalne ostatke tuđih umjetničkih radova koje je Gvozdenović prikupila, da bi ih zatim tumačila polazeći iz vlastitog odnosa prema tim radovima. Umjetnica iz tako nastalog špila u individualnim seansama „čita” zainteresiranima, a format ove izvedbene interakcije zamišljen je kao razgovor o tjeskobama u vezi kreativnog rada, autorstva i izlaganja. Ovakav pristup prikupljanju građe možemo opisati kao anarhivski, budući da namjerno izmiče bilo kakvim klasičnim metodama arhiviranja i to čini upravo u formi umjetničkog istraživanja.” (https://kulturpunkt.hr/tema/tjeskobe-performansa-u-svijetu-umjetnosti/)
Obraćajući pažnju na afektivne i emocionalne dimenzije proizvodnje znanja, u bliskoj saradnji sa saradnici_ama, razvijamo hibridne formate kao što su: Nail art affects theory, performans/study group/manikir, Contingent Weirdness – turn your research into horror, radionica/instalacija/performans i Between anxiety and hope, izdavaštvo/domaća radinost. Uz pomenuta čitanja o umjetničkim tjeskobama, ovi formati žele da stvore okruženje koje omugućuje zajedničko učenje i upoznavanje sa umjetničkim procesima i istraživanjima kroz sumnje, nesigurnosti i strahove.
U toku i nakon perioda korone, razvijam nekoliko projekata koji se tiču odnosa čovjeka i prirode (Anthropomorphic Trouble https://gadi.me/anthropomorphic-trouble/ , Water made to move, Deklaracija o ekološkoj državi iz paralelnog univerzuma). Naime, relacioni pristup umjetničkom djelu i razvijanje eksperimentalnih pedagoških metodologija kroz umjetnost, čini i da sve druge odnose, van polja umjetnosti vidimo kao mjesto djelovanja. Pejzaž postaje mjesto susreta, gdje se prepliću lične i kolektivne istorije i budućnosti. Ovaj odnos se priznaje kao ‘trouble’ i ispituje u kontinuiranom pomaku između intimnosti i otuđenja, stvarajući dinamična povezivanja koja se opiru pojednostavljenju. Naglasak je na međuzavisnosti, a ne na konfrontaciji kroz koju se nude rješenja. U pitanju je vježbanje kako krhki, nestabilni prostori mogu biti mjesto i nade i kritičkog angažmana.
1
www.whoisadrianlister.com
2„Wer ist Adrian Lister? Arbeitsraum/Ausstellung“, Gastarbeiter 2.0 – Arbeit means Rad, nGbK, Berlin, 2024. Ustupljeno ljubaznošću Bojana Stojčića.
3Zlatni zid
(nataloženi slojevi boje, skinuti sa zida Muzeja)
Zidna površina, koju je umjetnica skinula sa zida Muzeja, zaposena kao tehničarka u februaru 2014. Iz svog radnog iskustva prisjeća se: prva dva sloja boje (zlatna i crvena kao podloga) nanesena su za izložbu Mihil Koksija; ispod su dva bijela sloja (prajmer i bijela) aplicirana za izložbu Uga Rondinonea; a ispod njih je plavi sloj, premazan za zidni crtež Sol Levita.
.
4The stones that were almost exhibited in a museum, Crnogorski likovni salon „13. novembar“, Narodni muzej Cetinje, 2017. Ustupljeno ljubaznošću Jovana Miloševića. Kamenje sa pretenzijama na umjetnost, kultivisane samoodržavajuće biosfere u tegli, prvi put izložene 2015. Umjetnica je bila zaposlena u belgijskom muzeju pri izradi djela Leuven Landscape*, umjetnika Ugo Rondinonija. Njen posao je bio da izdvoji kamenje određene veličine od ostatka zemlje, od koje je rad napravljen. Neke od njih je ponijela sa sobom kao suvenir i za njih kultivisala samoodržavajuću biosferu u tegli, kako bi kaotakvi bili izloženi u Muzeju kao umjetnički rad.
5 Kolekcija kamenja sa pretenzijama na umjetnost, 2015.
6Koristeći model Aristotelovog dramskog luka predstave, napravila sam ilustraciju izložbene drame. Ono što nije vidljivo publici je sve što prethodi spektaklu, prije vrhunca u gornjoj shemi. Na koordinati Vremena, ovo je najduži period.
7 Rasztava, Centar savremene umjetnosti Crne Gore, 2017. Ustupljeno ljubaznošću Ognjena Kračkovića.
8
www.archivingartisticanxieties.me
9
U: Touching Feeling. Affect, Pedagogy, Performativity, Eve Kosofsky Sedgwick. 2003
10 “Subtracted seduction“, a.pass završna prezentacija, Hectolitre, 2019, Brisel. Ustupljeno ljubaznošću Stevena Jouwersma.
11 „7 anxieties and the world“, GMK, Zagreb, 2019, u okviru programa Čvorište između karličnog grebena i stidne kosti. Ustupljeno ljubaznošću Vijaia Patchineelama.
12 „Čitanje iz špila karata pritom je za umjetnicu istraživački alat kojim gradi arhiv tjeskoba (umjetničkog) svijeta. Karte prikazuju materijalne ostatke tuđih umjetničkih radova koje je Gvozdenović prikupila, da bi ih zatim tumačila polazeći iz vlastitog odnosa prema tim radovima. Umjetnica iz tako nastalog špila u individualnim seansama „čita” zainteresiranima, a format ove izvedbene interakcije zamišljen je kao razgovor o tjeskobama u vezi kreativnog rada, autorstva i izlaganja. Ovakav pristup prikupljanju građe možemo opisati kao anarhivski, budući da namjerno izmiče bilo kakvim klasičnim metodama arhiviranja i to čini upravo u formi umjetničkog istraživanja.” (https://kulturpunkt.hr/tema/tjeskobe-performansa-u-svijetu-umjetnosti/)
13 “Nail Art Affects Theory“, izvedeno zajedno sa Sarom Manente, za Not in the Mood, a.pass, 2021
14 “Contingent Weirdness“ – izvedeno zajedno sa Sinom Seifee, for ROT, kaaitheater, Brisel, 2024. Ustupljeno ljubaznošću Sepideha Farvardina.
15 Between Anxiety and Hope“ / „Između strepnje i nade“, publishing project in collaboration with Kristina Gvozdenović, since 2020. (www.betweenanxietyandhope.me). Ustupljeno ljubaznošću Jovana Miloševića.
16 Anthropomorphic Trouble“, u saradnji s Godom Palekaitė, Whitechapel Gallery, 2022. Ustupljeno ljubaznošću Kat Perlak.
17 “Water made to Move”, isječak iz videa, u saradnji s Vijaiom Patchineelamom, 2022. Ustupljeno ljubaznošću Vijaia Patchineelama.
