Ksenija Vujović Tošić

— born in Trieste in 1930, she completed her secondary education in Cetinje before enrolling at the Academy of Fine Arts in Ljubljana, where she graduated in 1953. She specialized in painting under Professor Franc Mihelič in 1955. In Slovenia (Mengeš, Ljubljana), she worked as a teaching assistant in art education for two years. Upon returning to Montenegro, she worked as a painter-decorator at Lovćen Film in Budva and as an assistant to painter Anton Lukateli. She became a member of the Association of Fine Artists of Montenegro in 1956. She dedicated herself to teaching as a professor of visual culture at the Technical School Center from 1974. A recipient of the prestigious Prešeren Award in 1954 and the 13. November Award at the Cetinje Salon of Yugoslav Fine Art (1967, 1974), she studied in Paris as a scholarship holder of the Council for the Advancement of the Arts (Moša Pijade) in 1958. She exhibited widely in solo and group shows domestically and internationally, including Cetinje, Nikšić, Titograd, Romania, the USSR, Italy, Belgium, France, Denmark, Egypt, Tunisia, Cyprus, Turkey, Bulgaria, Norway, Austria, and Germany. She passed away in Podgorica in 1999.

Ksenija Vujović-Tošić was the first academically trained female painter in Montenegro. From childhood, she was immersed in art, as her parents were both artists: her mother, Danijela Gruden, an academic painter from Trieste, and her father, Savo Vujović, a renowned Montenegrin painter, graphic artist, and scenographer, one of the founders of the Association of Fine Artists of Montenegro in 1946 and a professor at the Art School in Cetinje and later Herceg Novi.

“I strive not to imitate anyone, no matter how great they are. Even my father has not influenced me. He paints very differently than I do. He did not influence me even as a child, and the best proof is that I ended up studying painting entirely by chance.”1

Ksenija’s oeuvre primarily comprises paintings, though she also worked in printmaking, illustration, and scenography. Her first prints were created to illustrate the catalog for the celebration of 13 July 1948 in Titograd. Her early graphic works were published in Slovenian press and the Montenegrin newspaper Pobjeda.

After returning to Montenegro, Ksenija joined the Association of Fine Artists of Montenegro in 1956 and exhibited in nearly all its shows. Early in her career, her work gained recognition, earning her the Moša Pijade scholarship for studies in Paris. Additionally, as a young artist in her first year of specialized studies, she won the esteemed Prešeren Award. Despite this, she was deemed “overqualified for teaching roles” in Montenegro and spent over a decade unemployed.

“I am willing to make sacrifices for painting. One of them is sleep. As a homemaker and mother, I have little time left for painting. I pick up my palette only in the evening. Sometimes I work through the night. But you cannot make a living from painting. The income from sold works hasn’t even covered material costs. That is another sacrifice.”2

Ksenija initially painted in oil on canvas but increasingly turned to pastels due to limited workspace. “When I paint, I set up my easel and oils in the kitchen, spreading brushes and materials across the counters. Oils require space to view the work properly, which I lack. That’s why I gravitate toward pastels—they demand less room.”3

Color dominated her works, applied thickly with broad, gestural brushstrokes using brushes or palette knives. Her restrained palette focused on tonal gradations and valer, occasionally reinforced by dark contours to stabilize compositions. Her intimate, quotidian subjects include landscapes of the Cijevna River, still lifes, and frequent portraits of women and children.

“I love portraits. I love observing what lies within a figure—the visible and the hidden.”4

As a freelance artist, she advocated for better conditions for artists, particularly through her long-term role as secretary of the Association of Fine Artists of Montenegro. Committed to pedagogy, she taught at secondary schools and often emphasized her passion for working with youth.

“I lived actively, worked hard. My life was beautiful, full. Everything contributed to this: painting, family, friends, and my students, whom I still miss in retirement. Of course, my travels to Paris, Venice, Padua, Germany, Belgium, Denmark—seeing the works of Post-Impressionists I admired, like Van Gogh and Gauguin… My only regret is that I did not paint even more.”5

Materials were collected and edited by Ana Ivanović (2025).

1Cited in: P. Janičić, "A Lyrical Light Beam Illuminating People and Landscapes", in: From the Studio: Remembering Ksenija Vujović-Tošić (1930-1999), the First Female Academic Painter in Montenegro, Vijesti, 15.11.2002, p.13.

2Cited in: P. Janičić, "A Lyrical Light Beam Illuminating People and Landscapes", in: From the Studio: Remembering Ksenija Vujović-Tošić (1930-1999), the First Female Academic Painter in Montenegro, Vijesti, 15.11.2002, p.13.

3Ibid.

4RTCG, Fine Arts of Montenegro, https://rtcg.me/tv/emisije/naucno-obrazovni/likovna-umjetnost-crne-gore/188560/likovna-umjetnost-crne-gore.html accessed 03.02.2025.

5RTCG, Fine Arts of Montenegro, https://rtcg.me/tv/emisije/naucno-obrazovni/likovna-umjetnost-crne-gore/188560/likovna-umjetnost-crne-gore.html accessed 03.02.2025.

6Image: Ksenija Vujović-Tošić, A Woman with a Fish, 1965, oil on canvas, 80.5x64.5cm. Courtesy of the National Museum of Montenegro and Lazar Pejović.

7Image: Ksenija Vujović-Tošić, Self-Portrait, oil on canvas, 101.5x68cm. Courtesy of the National Museum of Montenegro and Lazar Pejović.

8Image: Ksenija Vujović-Tošić, Fish in the Net, oil on canvas, 54.5x64cm. Courtesy of the National Museum of Montenegro and Lazar Pejović.

9Image: Ksenija Vujović-Tošić, A Courtyard, oil on canvas, 68x82cm. Courtesy of the Museum and Galleries of Podgorica and Duško Miljanić.

— rođena je u Trstu 1930. godine. Nakon završene gimnazije na Cetinju, upisala se na Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani na kojoj je diplomirala 1953. godine. Specijalku za slikarstvo kod profesora akademskog slikara Franca Miheliča završila je 1955. godine. U Sloveniji (Mengeš, Ljubljana) je radila kao profesorski pripravnik za likovno vaspitanje dvije godine. Po povratku u Crnu Goru radila je kao slikarka-dekoraterka u „Lovćen-filmu“ u Budvi, kao asistentkinja slikara Antona Lukatelija. Bila je članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1956. godine. Bavila se pedagoškim radom kao profesorica likovne kulture u Tehničkom školskom centru od 1974.
Dobitnica je prestižne Prešernove nagrade 1954. godine, kao i Nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar” (1967, 1974). Studijski je boravila u Parizu kao stipendistkinja Savjeta za unapređenje umjetnosti Moša Pijade 1958. Izlagala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i u inostranstvu – Cetinje, Nikšić, Titograd, Rumunija, SSSR, Italija, Belgija, Francuska, Danska, Egipat, Tunis, Kipar, Turska, Bugarska, Norveška, Austrija, Njemačka. Umrla je 1999. godine u Podgorici.

Ksenija Vujović-Tošić je prva akademska slikarka u Crnoj Gori. 

Od malena je bila upućena na umjetnost, budući da su njeni roditelji i sami bili umjetnici – majka Danijela Gruden, akademska slikarka, porijeklom iz Trsta, i otac Savo Vujović, poznati crnogorski slikar, grafičar i scenograf, jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore 1946. i profesor na Umjetničkoj školi na Cetinju, a potom i u Herceg Novom. 

Trudim se da nikog ne podražavam, pa ma koliko on bio velik. Ni moj otac ne vrši uticaj na mene. On mnogo drugačije slika nego ja. Na mene nije uticao ni kada sam bila dijete, a za to je najbolji dokaz što sam sasvim slučajno i otišla da studiram slikarstvo.1

Ksenijin opus najvećim dijelom obuhvata slike, a bavila se i grafikom, ilustracijom i scenografijom. Njene prve grafike nastale su za potrebe ilustrovanja katalog programa za proslavu 13. jula 1948. godine u Titogradu. Njeni rani grafički radovi objavljivani su u slovenačkoj štampi i u crnogorskom listu „Pobjeda“. 

Po povratku u Crnu Goru, Ksenija se učlanjuje u Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore 1956. i izlaže na gotovo svakoj izložbi Udruženja. Već na samom početku rada, njeno stvaralaštvo je bilo zapaženo, te postaje stipendistkinja Fonda Moša Pijade i studijski boravi u Parizu. Osim toga, kao veoma mlada, na prvoj godini specijalističkih studija osvojila je uglednu Prešernovu nagradu. Međutim, sve to nije bilo dovoljno da se zaposli u Crnoj Gori. Rečeno joj je da je „previše obrazovana za profesorski posao“, te je više od deceniju provela na Birou rada. 

Radi slikanja sam spremna i na žrtve. Jedna od njih je san. Ja sam domaćica i majka, i malo mi vremena ostaje za slikarstvo. Paletu uzmem tek uveče. Ponekad radim čitavu noć.2 

Ali, od slikarstva se ne može živjeti. Od prodatih radova nijesam podmirila troškove za materijal. I to je još jedna žrtva.

Ksenija najčešće slikala u tehnici ulje na platnu, s kog sve više prelazi na pastel, zbog nedostatka prostora za rad.

Kad slikam, ulja i štafelaj postavim u kuhinju, boje i četke i ostali slikarski pribor razmjestim po kuhinjskim elementima. A ulja traže prostor da bi se slike mogle sagledati, a ja ga zaista nemam. I zato se sve više opredjeljujem za pastele koji zahtijevaju manji radni prostor.3

Boja je na njenim radovima imala primat nad drugim elementima, a nanosi je pastozno, širokim gestualnim potezima, četkom ili špahtom. Riječ je o svedenom spektru, s fokusom na tonske gradacije i valer, a ponekad je koristila tamne konture za učvršćenje kompozicije.

Njena djela predstavljaju intimističke prikaze svakodnevice, najviše preovladavaju pejzaži, s motivom rijeke Cijevne, mrtve prirode, a veoma često je slikala portrete žena i djece. 

Volim portrete. Volim da posmatram šta se sa jednim likom događa, šta nosi u sebi, ono vidljivo i ono što se ne ispoljava tako lako.4

Kao slobodna umjetnica, zalagala se i borila za bolji položaj umjetnika u društvu, posebno je kao dugogodišnja sekretarka ULUCG bila veoma angažovana u radu Udruženja. Bila je posvećena pedagoškom radu, kao profesorica u srednjoj školi i često isticala rad s mladima ko svoju drugu ljubav.

Živjela sam aktivno, puno se radilo. Moj život je bio lijep, pun. Sve je uticalo da tako i bude: i slikarstvo, i porodica, i prijatelji, i moji učenici koji i mi i danas, kada sam u penziji nedostaju. Naravno, i putovanja u Pariz, Veneciju, Padovu, Njemačku, Belgiju, Dansku, mogućnost da vidim slikare koje sam voljela, posebno postimpresioniste Van Goga i Gogena… Žao mi je samo zbog toga što nijesam još više slikala.5

Materijale je prikupila i uredila Ana Ivanović (2025).

1Citirano u: P. Janičić, „Svjetlosni lirski zrak koji obasjava čovjeka i predjele“, u: Iz ateljea: Podsjećanje na Kseniju Vujović-Tošić (1930-1999), prvu ženu akademskog slikara u Crnoj Gori, Vijesti, 15.11.2002, str.13.

2Citirano u: P. Janičić, „Svjetlosni lirski zrak koji obasjava čovjeka i predjele“, u: Iz ateljea: Podsjećanje na Kseniju Vujović-Tošić (1930-1999), prvu ženu akademskog slikara u Crnoj Gori, Vijesti, 15.11.2002, str.13.

3Ibid.

4RTCG, Likovna umjetnost Crne Gore, https://rtcg.me/tv/emisije/naucno-obrazovni/likovna-umjetnost-crne-gore/188560/likovna-umjetnost-crne-gore.html pristupljeno 03.02.2025.


5RTCG, Likovna umjetnost Crne Gore, https://rtcg.me/tv/emisije/naucno-obrazovni/likovna-umjetnost-crne-gore/188560/likovna-umjetnost-crne-gore.html pristupljeno 03.02.2025.



6Foto: Ksenija Vujović-Tošić, Žena sa ribom, 1965, ulje na platnu, 80.5x64.5cm. Ustupljeno ljubaznošću National Museum of Montenegro and Lazar Pejović.

7Foto: Ksenija Vujović-Tošić, Autoportret, ulje na platnu, 101.5x68cm. Ustupljeno ljubaznošću National Museum of Montenegro and Lazar Pejović.

8Foto: Ksenija Vujović-Tošić, Riba u mreži, ulje na platnu, 54.5x64cm. Ustupljeno ljubaznošću National Museum of Montenegro and Lazar Pejović.

9Foto: Ksenija Vujović-Tošić, Dvorište, Ulje na platnu, 68x82cm. Ustupljeno ljubaznošću Museum and Galleries of Podgorica and Duško Miljanić.