Ana Aleksić

— born in 1992 in Nikšić, she completed her undergraduate and specialized studies in painting at the Faculty of Fine Arts in Cetinje and her Master’s in painting at the Faculty of Fine Arts in Belgrade. During her studies, she attended École Supérieure d’Art de Lorraine (Metz, France, 2016) and École Nationale Supérieure des Beaux-Arts in Paris (2020/21) as a scholarship recipient of the French Government. Since 2014, she has actively participated in exhibitions and art residencies in Montenegro and abroad. She represented Montenegro at the First Mediterranean Biennale in Izmir (2024) and received the BAG Award at the Osten Biennial of Drawing (2022), as well as being a finalist for the Milčik Award (2021, 2023).

Through spatial interventions combining diverse techniques and media, her work explores phenomena such as transformation, ambiguity, liminality, boundaries, digital and physical space, and the value and reproducibility of images.

Relocations, potential relocations, family members moving away, and the travel between cities where they resided allowed me to witness, from new distances, the changes undergone by the places I grew up in. My hometown, neighborhood, street, and home became elastic concepts that could stretch to encompass several spaces. 

The flexibility, instability, and multi-layered meanings of space, alongside the similarity of transformations I observe across different locations, have preoccupied me and gradually became the foundations of my practice. Everywhere, I notice accumulated objects, materials, and waste. Natural and urban landscapes endlessly morph into dystopian scenery, slowly and persistently dissolving into some possible future. The publication Fragile1 archives photographs documenting these processes while investigating the aesthetics of neglect and decay. 

The series of digital works Melting Point2, created by manipulating images from my personal archive, examines the moment when space ceases to be itself and begins to disintegrate. In their materialization, these digital works carry endless possibilities and adaptability to the exhibition site and adjacent pieces. I’m particularly interested in the relationships between works—how they communicate with space and context. Some installations include sculptures made from materials reactive to touch and external factors, allowing the work to evolve without my presence.

Through juxtaposition, superposition, and categorization, I gradually construct spatial situations. No work has a final form, each is modular: it can be disassembled, folded, combined with other works, or stand-alone. The installation There and Back Again3 has repeatedly been reconfigured in the residency space of the NGVU Gallery, which also served as a living and working area. It includes a collage of digital prints previously exhibited, mounted on a frame that corners a wall, while another piece partitions the gallery, intervening in the architecture itself. 

By experimenting with media and techniques, I explore themes that occupy me during specific periods. The process is intuitive and spontaneous, oscillating between losing and regaining control, intentionally and accidentally, so that the form is shaped by contingency. Expaneses45 emerge by recording the monotonous passage of time in enclosed environments, layering brushstrokes to build abstract landscapes that extend across paper formats. I do not aim to illustrate the phenomena I contemplate, provide answers, or guide interpretation. Figurative elements that surface act as hints around which meaning can coalesce.

At one point, I confronted the question of my positionality: where do I stand in relation to the landscapes I’ve long scrutinized? What and where is home, if not in a house? “For each of us, there exists a house of memory-dreams, lost in the shadow of something farther than the real past” (Gaston Bachelard, The Poetics of Space6). My series The Third Shore78 investigates inner landscapes confronting open spaces, the internal versus the external, the individual versus society, and specifics of the correlation in the way they mirror one another.

By using found objects, personal items, new works, tests, and experiments, I strive to avoid hermeticism in my practice. By composing it from multiple, unassembled components: flexible and adaptable in form, meaning and execution, the work becomes a shifting entity. I view my entire body of work as raw material for a single piece that can at any time be disassembled, reassembled, and reimagined. The concept of the creative process expands—it ceases to be tied to the medium and technique, thus erasing the boundaries of the artist’s studio. The exhibition space becomes a space of work, experimentation, and play.

1Image: Ana Aleksić, Fragile, 2022, risography, digital and screen print. Courtesy of the artist.

2Image: Ana Aleksić, Melting Point, 2022, digital prints. Courtesy of the artist and Ulična galerija, Belgrade.
3Image: Ana Aleksić, There and Back Again, 2022, screen print, digital print, lithography, risography. Courtesy of the artist and NGVU, Belgrade.
4Image: Ana Aleksić, Expanses, 2020, pencil on paper. Courtesy of the artist.
5Image: Ana Aleksić, Expanses, 2020, pencil on paper. Courtesy of the artist.
6Gaston Bachelard, The Poetics of Space, trans. Maria Jolas, Beacon Press, Boston, 1964. 
7Image: Ana Aleksić, The Third Shore, 2024, video-projections, objects, drawings, paintings, audio work. Courtesy of the artist and U10 Belgrade.
8Image: Ana Aleksić, The Third Shore, 2024, video-projections, objects, drawings, paintings, audio work. Courtesy of the artist and U10 Belgrade.

Završila je osnovne i specijalističke studije slikarstva na fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Tokom studija boravila je na École Supérieure d’Art de Lorraine (Mec, Francuska, 2016), i na École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu (2020/21) kao stipendistkinja Vlade Francuske. Od 2014. godine aktivno učestvuje na izložbama i rezidencijama u Crnoj Gori i inostranstvu. Bila je predstavnica Crne Gore na Prvom Mediteranskom bijenalu u Izmiru (2024). Dobitnica je BAG nagrade na Osten Bijenalu crteža za 2022. i finalistkinja Milčik nagrade za 2021. i 2023. godinu.

U svom radu, kroz intervencije u prostoru u kojima objedinjuje različite tehnike i medije ispituje fenomene poput transformacije, ambigviteta, liminalnosti, granica, digitalnog i fizičkog prostora, slike i njene vrijednosti i reproduktivnosti.

Završila je osnovne i specijalističke studije slikarstva na fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Tokom studija boravila je na École Supérieure d’Art de Lorraine (Mec, Francuska, 2016), i na École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu (2020/21) kao stipendistkinja Vlade Francuske. Od 2014. godine aktivno učestvuje na izložbama i rezidencijama u Crnoj Gori i inostranstvu. Bila je predstavnica Crne Gore na Prvom Mediteranskom bijenalu u Izmiru (2024). Dobitnica je BAG nagrade na Osten Bijenalu crteža za 2022. i finalistkinja Milčik nagrade za 2021. i 2023. godinu.

U svom radu, kroz intervencije u prostoru u kojima objedinjuje različite tehnike i medije ispituje fenomene poput transformacije, ambigviteta, liminalnosti, granica, digitalnog i fizičkog prostora, slike i njene vrijednosti i reproduktivnosti.

Selidbe, moguće selidbe, selidbe članova porodice i putovanja između gradova u kojima su boravili značilo je priliku da sa novih distanci posvjedočim promjenama koje su mjesta mog odrastanja trpjela vremenom. Rodni grad, kvart, ulica, dom, postali su rastegljivi pojmovi u koje se može uvući nekoliko različitih prostora.

Fleksibilnost, nestabilnost i višeslojnost značenja prostora sa jedne strane, a sa druge sličnost promjena koje uočavam na različitim mjestima su me okupirale i vremenom su postale temelj moje prakse. Svuda uočavam akumulirane objekte, materijale, otpad. Prirodni i urbani predjeli su u beskrajnom transformisanju u distopijski pejzaž, u presporom i upornom otapanju u neku moguću budućnost. Publikacija Fragile 1 je arhiva fotografija kojima bilježim te procese, ujedno predstavlja i istraživanje estetike nebrige i propadanja. 

Serija digitalnih radova (Tačka topljenja)2, nastalih manipulacijom fotografija iz lične arhive, ispituje trenutak u kojem određeni prostor prestaje biti ono što jeste i počinje se dezintegrisati. Digitalni radovi u svojoj materijalizaciji nose bezbrojne mogućnosti i prilagodljivost mjestu izlaganja i radovima uz koje se izlažu. Posebno me zanimaju odnosi radova, način na koji komuniciraju u odnosu na prostor i kontekst. Neke instalacije podrazumijevaju skulpture od materijala reaktivnih na dodir i spoljašnje faktore, omogućavajući time da rad nastavi da se formira bez mog prisustva.

Jukstapozicioniranjem, superpozicioniranjem, grupisanjem polako gradim prostornu situaciju. Nijedno djelo nema finalizovan oblik – svaki rad je modularan: može se rastaviti, presavijati, kombinovati s drugim radom, biti samostalan rad. Instalacija Tamo i nazad iznova 3 postavljena je u prostoru rezidencije galerije NGVU koja je služila kao prostor života i rada, a uključuje kolaž sastavljen iz digitalnih printova koji su prethodno izlagani. Rad je postavljen na armaturu koja zagrađuje ugao, drugi rad pregrađuje galeriju, time intervenišući i na samoj arhitekturi prostora.

Kroz oglede u medijima i tehnikama istražujem temu koja me u određenom periodu okupira. Proces je intuitivan i spontan, u toku njega naizmjenično gubim kontrolu i nanovo je stičem, namjerno i slučajno, tako da je forma rada određena slučajnostima koje se dešavaju usput. Prostranstva 4, 5  nastaju bilježenjem jednoličnog prolaska vremena u zatvorenom prostoru, slažući poteze i slojeve poteza jedan za drugim/na drugi, gradeći apstraktni pejzaž koji se proteže kroz formate papira. Ne pokušavam ilustrovati pojave koje promišljam, dati odgovore niti putokaze za razumijevanje djela. Figurativni elementi koji se uočavaju funkcionišu kao nagovještaji oko kojih se može formirati značenje.

U jednom momentu se postavilo pitanje gdje sam ja i koje je moje mjesto naspram svih pejzaža koje toliko dugo posmatram. Šta je i gdje je dom, ako nije u kući? „Za svakog od nas postoji kuća sjećanja-sna, izgubljena u sijenci nečeg daljeg od prave prošlosti” (Gaston Bašlar, Poetika prostora). Treća obala 6 je ispitivanje unutrašnjih predjela koji stoje naspram otvorenih prostora, time i unutrašnje naspram spoljašnjeg, pojedinca naspram društva, njihove korelacije i kako se ogledaju jedan u drugom.Upotrebljavanjem nađenih objekata, ličnih objekata, novih radova, testova, eksperimenata, pokušavam izbjeći hermetičnost djela. Čineći ga od više sastavnih, nesastavljenih djelova – djelo postaje fleksibilno i prilagodljivo, u formi, u značenju, u izvedbi. Svo dosadašnje stvaralaštvo posmatram kao gradivni materijal za jedno djelo koje se uvijek može rastaviti, sastaviti i promisliti na novi način. Pojam stvaralačkog procesa se širi – prestaje biti vezan za medij i tehniku i briše granice ateljea. Izlagački prostor postaje prostor rada, eksperimenta i igre.